Od trenutka kada čovjek želi da napravi veliku promjenu, a pri tom se ne libi usuditi na nemoguće, on nailazi na probleme i otpor. Susreće se sa osudom, strahom, pritiskom. Društvu je strano kada neko iskoči iz okvira, pa se otvaraju razna pitanja zasnovana dugogodišnjim robovanjem predrasudama i stereotipima.
Gdje povući liniju između slobode izražavanja, slobode mišljenja i prava da se ne bude diskriminisan.Ako se većini ljudi ne dopadaju nečiji stavovi, to ne znači da treba da budu potisnuti.
U nezdravoj sredini i društvu podložnom manipulaciji je teško istjerati pravdu i doći do odgovora. Ali šta znači biti drugačiji i koliko je danas poželjno iskočiti iz okvira? Gubimo li svoje „ja“ priklanjajući se većini? Ima li šanse da bosanskohercegovačko društvo korača naprijed bez razmišljanja o granicama koje nameće sistem? Konstantno ponavljamo sebi pitanja na koja ne treba da tražimo odgovor. Odgovori su oko nas. Treba znati, otvoriti oči i misliti.
Većina osuđuje druge bez potkrijepljenih dokaza i argumentovanih činjenica ma šta god uradili. Tako nas uče od malih nogu i mi ne znamo za drugačije, sve dok ne počnemo razmišljati. A razmišljati je ponekad jako težak i dug proces.
Demokratija dozvoljava da se glas ljudi čuje, ali glas s pečatom ispravnog kursa. Ono što nije u interesu vladajućeg poretka, mora da se kontroliše. Zbog toga što demokratskoj državi nedostaje mogućnost da osigura poslušnost silom, misli mogu efektivnije dovesti do djela. Zato je potrebno kontrolisati ne samo šta ljudi rade, već i ono što misle.
Ali šta biva sa onima koji ne žele ničiju kontrolu, koji se ne vode pravilima koja im je neko nametnuo, već razmišljaju zašto bi se vodili tim pravilima. Ako se naša sloboda mišljenja rukovodi tuđim pravilima, onda ne možemo reći da smo slobodni. Mi prečesto služimo kao dobrovoljni i svjesni instrumenti ispiranja mozga pod slobodom. Zato je za one koji tvrdoglavo traže slobodu najvažniji zadatak da razumiju mehanizme i praksu indoktrinacije.
Uzmite kao primjer osobu koja je mlada, puna entuzijazma, želi da izgradi karijeru, osnuje porodicu itd. Zvuči idealno, ali često ne ide idealnim tokom. Država guši, društvo sputava, sredina ograničava, a vrijeme prolazi. Treba da dokažete da ste nekome potrebni, a ne oni vama. Da ste jedinstveni, posebni, drugačiji. Da imate svoje „ja“. Ali pogledajte šta se onda dešava. Kad izgradite sebe kao ličnost, bez da se povinujete vladajućoj strukturi, postaćete nepoželjni i opasni po zajednicu. Zašto? Zato što ste drugačiji, ne uklapate se u sistem. Sistemu su potrebni poslušni podanici. Sistem ne trpi ljude kojima ne može manipulisati, niti one koji su shvatili kako funkcioniše sistem.
Potom dolazimo do drugog momenta kada gubimo osobu koja vrijedi, koja svojim primjerom podstiče druge na razmišljanje, promjene, rad i konkretna djela. Ta osoba u moru pliva sama i nema većinsku podršku, premda je zdrava i osviješćena.
Jake individue će se snaći. One se uvijek snađu i pronađu izlaz. Ali šta biva sa onima koji još nisu naučili kako se pliva…
Jovana Kljajić 