Šta nam je donijela neumjerena i nepravilna upotreba savremene tehnologije? Depresiju, otuđenje, nepismenost, neprijatelje, frustracije, glavobolju, bolest…
Razgovaram sa ugostiteljskim radnikom. 3G mi izaziva glavobolju, pa ga pitam koja je šifra. Klasično pitanje koje je očekivao. Kaže mi nema šifre. Kako nema čovječe, pitam u čudu. Svaki kafić ima wireless. Odgovara mi – Nije da nema, ali ti je ne dam! Zapostavićeš sagovornika. Svako ko dođe nakači se na internet. Ljudi su prestali da razgovaraju. To je tužno…
Nismo ni svjesni koliko smo se otuđili. Zajedno smo, ali smo sami. Svako je u svom virtuelnom svijetu. Ne prepoznajem svoje prijatelje i poznanike. Život nam se sveo na listanje naslova, šeranje, tvitanje, retvitanje, tagiranje, fotkanje, praćenje, lajkanje… Prestali smo da pričamo. Ne znamo da se izražavamo. Počinjemo sve više ličiti jedni na druge. Mrzim ovo vrijeme i sebe što sam postala rob savremene tehnologije.
Telefon, moj prijatelj ubica, počinje da mi smeta. Kako vrijeme prolazi, isti taj telefon me sve više frustrira. Želim da ugasim profil, ali ne mogu. Posao me veže za njega. Ko će voditi poslovnu stranicu, ko će zasititi svu onu kritički nastrojenu masu koja željno iščekuje nove informacije. Odjednom hiljadu odgovora zašto ne! Gdje sam ja u svemu tome. Gdje je moj život…
Sfera privatnog, poslovnog i društvenog života je pod uticajem virtuelnog. Virtuelni dominira i uz našu besprijekornu poslušnost uništava nas. Zaboravili smo da živimo. Sve nam je tako blizu, ali predaleko. Toliko informacija na dohvat ruke. Svaki dan se možemo obogatiti za novu informaciju, biti pismeniji, obrazovaniji. Klik nas dijeli, ali bitniji je like. E to je tužno!
Jovana Kljajić 