Isto kao što sada poplavljena mjesta Bosne i Hercegovine zaudaraju, tako nam je godinama zaudarala politika. Izdala nas je i kada je najgore. Izdali su nas njeni sinovi. Nesreća koja ne pita ni ko si, ni odakle si, važno je samo jedno – kakav si čovjek.
Strahote koje su ljudi poplavljenih područja preživjeli teško će ko moći nadomjestiti. Imam dvadeset dvije godine i moj vršnjak iz Doboja je imao slom živaca prilikom udara talasa na njegov dom. Pruža mi ruku i pita kako se zovem. Ista scena se ponavlja nakon pet minuta. Prilazi mi kao da me nikad nije upoznao. Njegov otac mi kaže da ne brinem, u nadi da će mu sin biti dobro. Ovo je samo jedan slučaj za koji ja znam, a koliko ih je tek takvih.
Nepodnošljiv vazduh zaudara sa svih strana. Rijeke su ostavile trag užasa i nedaće. Pogodi nas tuga gora od rata i sada se spašava sve što se spasiti da. Mi smo brod koji je godinama čekao naredbu da se iskrca, ali niko nije slutio da naredba neće biti potrebna. Za tren smo potonuli i desilo se čudo. Čovjek se okrenu čovjeku.
Šapnula je Drina Savi
jednu priču o poplavi.
– Rešila sam, Savo, sestro,
da se vrati sve na mjesto.
Izliću se iz korita,
potopiću polja žita.
Puteve ću potopiti
i krovove sve prekriti.
Da podsjetim srca mnoga,
šta je bratstvo,
šta je sloga.
I granice izbrisaću,
da izmirim srpsku braću.
Jer tek onda kad izgubi,
brat će s bratom da se ljubi.
Brat će brata da pomaže,
brat će s bratom da se slaže.
I saznaće srca mnoga
za jednoga oca – Boga.
Da se njemu oni mole
i Hrvata, brata vole.
Da poteku sa usana
molitve za muslimana.
I da vole braću borce,
Makedonce, Crnogorce.
U molitvi svak pomene
braću našu, sve Slovene.
Da se brat sa bratom druži,
prijateljsku pomoć pruži.
U nevolji da se sjete
jedan drugom da dolete.
To su, Savo, želje moje,
da se vrati sve na svoje –
Drina reče, pa poteče.
Pričekaj me, Drino, vodo,
poći ću i ja sa tobom.
Potecimo mi zajedno,
neka budu svi k'o jedno.
Nek nauče da se vole,
Bogu ocu da se mole.
Nek se seti brat svog brata,
da ne bude više rata.
U nevolji braća
Nemoj kleti, suze liti,
moralo je tako biti
Morale su rijeke reći
da nam nema niko preči.
Drini je i Savi žao
što postasmo narod zao,
što udari brat na brata,
zatvori mu svoja vrata.
I nebo je bilo tužno,
pa nam posla vrijeme ružno,
posla kiše kao suze,
pa živote neke uze.
Kad nevolja pogodi Srbiju,
počeše da tešku bitku biju,
a i Bosna poče da se davi,
ko Srbiju i Bosnu da brani?
Hrvatska se odmah tada javi,
u pomoć krenu da braću izbavi,
jer niko im od njih preči nema,
krenuše da brane bez problema.
Braća Makedonci i braća Crnogorci,
pokazaše kao pravi borci,
i Slovenci pomažući braću
pod parolom “šta god treba daću”.
Gledajući na sav jad i tugu,
nevolja nas podsjeti na Jugu,
podsjeti na neke lijepe dane,
kako braća svoju braću brane.(Autorica: Miljana Stević)
Ne dozvolite bar sada da nas zavaraju oni koji su nas godinama krali, lažno obećavali i doveli do bijede. Nanijeli su nam zlo podjelama, a to se najviše sada osjeti. Zašto se Mustafa iz Olova čudi kada Jovana kaže da je došla da mu pomogne? Zašto se Drago iz Doboja čudi kada čuje da je Ermin došao da mu pomogne? Čik pogodite. Javni servisi će vam dati odgovore. Njihova pomoć je bezvrijedna i kratko će trajati. Ubrzo ćemo kao i oduvijek biti prepušteni sami sebi. U ovim najtežim danima čovjek je naš najbolji i jedini drug!
Jovana Kljajić 